o jednoj balerini....Anet

Zasto je to da se svaki san pre ili kasnije zavrsi

i ono sto je bila stvarnost,vise ne postoji?

Ponovo si sama,niko ne misli na tebe,

ali ti bi jos uvek mogla da volis NJEGA...

Onda ti dodje neki drugi,ali ti ga cak ni ne vidis,

vec onog ko je otisao jos uvek zelis nazad

iako uporno porices da je tako,iako samu sebe ubedjujes....

Ali cim ostanes sama i niko te ne vidi

ti opet,po ko zna koji put pocinjes da places

i staklastih ociju od suza tiho patis u samoci.

Desava se da ti nista ne ide od ruke,

pa on je bio tvoje sve,a ipak si pustila da ode.

Nisi posla za njim,niti si mu rekla da stane,

dozvolila si da ti suza izdajica potekne niz lice;

a vreme prolazi...i koga ti retko vidjas

taj u tebi pocinje da bledi.

Ali sudbina je prokleta!

ON ce se ponovo stvoriti pred tvojim ocima,

kad se najmanje budes nadala,opet ces ga videti,

svojom pojavom cepa ti stare rane...

A on samo stoji i cuti,ne drzi te za ruke,

tebi srce gori,tako bi mu poletela u zagrljaj...

I onda ti u glavi zasvetli jedno pitanje:

“Zasto je to tako?Ko jednom ode,

vise se nikad ne vraca,

za njim samo ostaje jedna gorka uspomena

koja ce u tebi da zivi....VECNO!

Seems like it was yesterday when I saw your face
You told me how proud you were but I walked away
If only I knew what I know today
Ooh, Ooh..

I would hold you in my arms
I would take the pain away
Thank you for all you've done
Forgive all your mistakes
There's nothing I wouldn't do
To hear your voice again
Sometimes I want to call you
But I know you won't be there

Ooh, I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself, by hurting you.

Somedays I feel broke inside but I will not admit
Sometimes I just want to hide, cause it's you I miss
And it's so hard to say goodbye
When it comes to this
Ooh, Yeah..

Would you tell me I was wrong?
Would you help me understand?
Are you looking down upon me?
Are you proud of who I am?
There's nothing I wouldn't do
To have just one more chance
To look into your eyes
And see you looking back

Ooh, I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself, Ooh..

If I had just one more day
I would tell you how much
That I've missed you since
You've been away.
Ooh, It's dangerous
so out of line...
to try and turn back time...

I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself..

By hurting you...

Tisina...
kao i uvek teska je izmedju nas.
Bolje da nas dele kilometri,
bolje da mi potpuno okrenes ledja
nego da ovako cutimo,
i da po hiljaditi put u tisini trazimo spas.

Od milion pitanja koliko imam za tebe
ostaje trag prasine i snova.
Od milion nota koje sam tebi posvetila
ostala je paucina i jedna nada nova.

Prodji prostom kroz ovu tisinu
i proci ces duhom kroz moje srce,
zatvori oci, pogledaj u sebe,
i cuj ono sto bi usne da precute.

Ja...veceras nisam svoja,
ljubomora i zudnja mi vec dugo razum mute
i konacno imam priliku da barem probam
da uprljam tvoj osmeh,
da unistim ono malo sto od bivsih pravi lude.

Veceras cu probati da te povredim,
da slomim u tebi onu skrivenu pticu sto i dalje brine o nama;
priznacu ti da je posle tebe drugi imao moje telo
a slagacu da je i dusa volela njega
i da vec dugo nisam sama.

E...to cu ti reci veceras.

Posle me pogledaj kao poslednju,
ostavi u mojoj kosi venac srama.

Ali nemoj da slusas ono sto ti pricam,
oslusni onu nasu tisinu
i dodirni suzu koja samo ceka da odes
pa da potece.
Shvati da si mi unistio nade i snoce
i da imam prava, da ti unistim
bar ovo jedno vece.

Ali shvati da je moj hladan pogled
samo maska koja ce uskoro da padne.
Shvati da sto su teze moje reci,
i sto sam prema tebi gora,
to u sebi tiho brojim bez tebe dane/

Necu ti reci da mi je srce stena
za sve kojima je jedina mana to sto nisu ti.
Necu reci da posle tebe
niko ne ume da me tako laze i voli.

Recu cu ti da sam uzivala u njemu
i da mi tvoja ljubav ne treba vise.
Reci cu ti da mi nije stalo.
idi...Idi....
Ne okreci se.
Pricaj tise.
Ma sta mi je sve ovo trebalo?

Kad me vec ne volis....
bolje me mrzi...

Živela je onde u blizini Save,
imala je oči boje neba plave....
Vesela, zaljubljena, sretna i mila,
o životu je snila.
S cvećem u ruci žurila je na taj,
zadihana, sretna, na trenutak je stala
a na pločniku tamo otvoriše se vrata.
Izađe mladić lep ko prvog dana,
s osmehom krenu prema njemu
kad odjednom škripnu kočnica...
Mladić očajnički vikne pazi,
crni auto u trenu je zgazi...
Sad uz cestu leži uz rasuto cveće,
njeni divni snovi ostvariti se neće.
Mladić se očajnički pita:
"Što nam život pruža,
pregršt divnih snova
ili pet krvavih ruža?"

Da,to je Jessica Alba iz filma "Honey"...Obozavam ovaj film,pogledala sam ga mali milion puta.Eh,da i mene snadje sudbina kao instruktorku plesa Honey  

...Ponekad,do dugo u noć razmišljam gdje sam to pogrijesila...
Ako je greška bila voljeti ga,onda se ne kajem i nije mi žao što sam pogriješila...
Voljela sam ga beskrajno jako baš kao i on mene,u ti vrelim ljetnim danima svojim usnama gasio je moju žeđ...
Bila sam presretna u njegovom zagrljaju,a ni on ni je skrivao osmjeh na usnama...
Njegove zelene okice budile su u meni vulkane strasti,a pogledima samim oduzimao mi je i posljednje atome snage da se oduprem njegovim dodirima...
Jedne tople Julske noći sjedili smo na travi,tačnije ležali i s istim dahom posmatrali zvijezde koje su se palile,gasile baš kao u snu...Tu noć sve je bilo kao u snu....
Do dugo u noć tako smo ležali zagrljeni,smišljali imena za našu djecu koja će akobogda doći jednog dana,sve dok polako nije počeo da pada pravi ljetnji pljusak...
Nismo se skrivali od kiše,pod otvorenim nebom ljubili smo se kao ludi,njegove mi usne nikada nisu djelovale slađe...Ljubio me kao da otkriva novi svijet...
Prepustila sam se njegovim usnama i dodirima ne želeći da jutro ikada dođe...
Znala sam da ga volim,ali da moje mjesto u životu nije pokraj njega...
Ali ipak...On je bio svjetlo moga dana,sunce moga ljeta,sjaj mojih očiju,moja ljubav i razlog zbog kog još uvjek živim,tako da se nisam ni pokušala oduprijeti...
Željela sam da uživam u tim posljednjim trenucima s osobom koju volim,uporno trudeći se da izbjegnem istinu...
Suze su potekle...
Prestani!!!
Ne mogu više da ćutim...
Htjela sam da odem bez pozdrava,ali znam da bi me to ubilo...
Stoga sam ovu noć provela s tobom,da ti dokažem da ma gdje bili ja ću zauvijek voljeti samo tebe...
Sutra odlazim...
Moji me šalju da studiram u Zagrebu...
Molila sam,preklinjala,plakala,pa čak i pretila koje-kakvim glupostima,ali ništa...
Čvrsto su odlučili da nas rastave...

Nemoj da plačeš,srećo...
Saznao sam to još jutros od tvoga oca...
Dok dlan o dlan te četiri godine će proći,ti ćeš se vratiti a ja ću te čekati...
Čekat ću te jer te volim.jer želim da budeš samo moja,moja supruga,moj životni saputnik i majka moje djece...
Spreman sam zaustaviti svoj život na te četiri godine,a ti se potrudi da ne bude više,hehehe...

Sljedećeg jutra spakovala sam kofere ,sjela u auto i očima punim suza zapucala za Zagreb...
Moja prevelika želja za studijem kriminalistike koja me držala još od ranog djetinjstva koštala me najveće ljubavi u životu...Godinu sam položila devetkom,i požurila kući da ga ponovno vidim...zagrlim...poljubim...
Dani su prolazili brzo,a s njim sam vrijeme provodila od jutra do sutra...
Došlo je i vrijeme ponovnog rastanka,koji nisam željela više nikada da doživim,iako sam znala da moram završiti fax..Opet smo se rastali sa suzama...
Još jedna godina duga kao sto njih napokon je prošla,položena desetkom...
Vukla me jaka želja da odem kući da ga vidim...ali...
Razmjena studenata...
U moju sobu došle su dvije djevojke iz Linza(Austria)koje,baš kao ni ja,nisu dobro poznavale grad...
Po njihovom nagovoru,ljetnji odmor sam odlučila provesti tu i pokušati pronaći neki ljetnji sezonski posao da bi zaradila dovoljno novca i u društvu svojih novih frendica polako upoznala grad...
Iz dana u dan sve smo više izlazile,i nas tri postale smo sestre i jedne od glavnih partijašica u domu...
Ali...Osjećala sam neku neopisivu prazninu u sebi,mnogo mi je nedostajao moj Alen...
Polako,predavanja su već počela,a dani su prolazili kao godine dugi...
Položih i treću godinu,desetkom opet...
Od Alena dvije godine ni traga ni glasa...
Opet nisam išla kući jer sam preko jednog druga s faxa sredila da radim kod njegovog ćaleta u butiku...
Zvala sam ga dva dana neprestano,ali sam odustala kada sam nazvala njegovu sestru i čula da je na moru...
Kraj se bližio,a ja sam i dalje osjećala tu neku jaku bol i prazninu unutar sebe...
Sve sam više padala u depresiju...
Voljela sam Alena više no život svoj,ali i vjerovala sam mu i držala se njegovih riječi da će me čekati...
Uštedile smo dovoljno novca da bi se na početku četvrte godine odselile iz doma u dvosobni stančić čije smo troškove podjednako plaćale...Ni dalje se se nije javio...Položih i četvrtu godinu desetkom...
Primile smo diplome i po ko zna koji put otišle proslaviti uspjeh...
Plakale smo,što zbog rastanka,što zbog ljubavi...Svaka od nas se zaželjela kuće svoje,obitelji,ali ipak teško se bilo odvojiti i od onih istinskih i pravih prijatelja...
Teturajući se,već s kućnog praga trznuo nas zvuk telefona...
Denisse se javila,reče da zove moj brat...Noge mi se odsjekoše,a suze potekoše same,kao rijeka se sliše mojim obrazima...Zvao je da nam čestita na uspjehu...
Ujutro smo spakovale kofere i sve tri se uputile k meni kući,u Bosnu Ponosnu...
Kada smo stigle produžile smo pravo u kafanu,gde sam srela svog dugogodišnjeg prijatelja Nećka koji je pričao o nekoj svadbi...Prišla sam mu s leđa i uputila mu izgleda neprijatno iznenađenje...
Pitao me jesam li to stvarno ja,i gdje mi je muž...
Prasnula sam u smijeh,mislila sam da me zeza...Ali on je nastavio priču u nekom svom čudu kao da razgovara s mrtvacem...
''Čekaj Emma,jel se stvarno nisi udala,ili si se već razvela...???''
Ma daj bre Nećko nemoj me zezat,kakva ja i udaja jes' ti normalan?Znaš ti dobro za koga ću ja da se udam...
Samo za njega ili nikoga...
Preblijedio je kao krpa i izustio najgore riječi koje sam ikada u životu čula...
''E sestro,Kumo...To će već ići malo teže...Zakasnila si...''
Sve je u meni najednom umrlo,skamenila sam se...
Šta to pričaš bre,jes' ti normalan???!!!!!!!!!!

''...Shvati da nismo znali,niko od nas nije ni pomislio da možda laže,do on možda negdje duboko u duši,ali to je i prihvatio jer s obzirom da se niste čuli ni vidjeli već čitave tri godine...To je bila kap koja je prelila čašu...Dva mjeseca nije kući dolazio,treznio se nije...Volio te kao Boga i još te voli u to sam ubjeđen...
Kada mu je tvoj stari rekao da te više ne traži,da si se nedavno udala i da ubrzo očekuješ sina,to ga je ubilo...
Mislio je da ga više ne voliš,čim si pripala drugom....i oženio je drugu...Žao mi je...Žao mi je...''
...Zašto tata?...
To su bile posljednje riječi kojih se sjećam,ubrzo nakon toga došla sam sebi,bila sam hospitalizirana...
Kada sam otvorila oči,za ruku me držao moj otac,gospodin kog sam voljela možda čak i više no Alena,gospodin koji mi je zauvijek uništio šansu da budem srećna sa osobom koju volim...Plakao je...
''...Oprosti kćeri,tata je htio samo najbolje za tebe...''
''Izlazi!Ne želim više nikada da te vidim!Gubi mi se s očiju!Mrtav si za mene!!!''
Ponovno sam pala u nesvjest...
U laganom snu,polu-svjesna situacije oko mene,po prvi put poželjela sam da umrem...
Šta će mi život bez mog Alena???
Nakon par sati trznula sam se iz sna...Osjetila sm blagi stisak vlažne,muške ruke na svojoj ruci...
''Emmilly...Moja Emmilly...''
Bio je to Alen...Moj Alen...
Sjedio je na rubu kreveta umornih očiju,i plakao je kao malo dijete...
''Što se nisi javila,što si me natjerala da život provedem sa ženom kojoj čak ni imena ne znam...?''
Oprosti Alene,oprosti mi ljubavi...



''...Emmilly...Moja Emmilly...
Kako smo mogli biti tako slijepi i naivni?
U dubini duše nadao sam se da lažu,
Čekao te,volio te i dalje kao i prvog trena,
Sanjao o sreći sa tobom,i utjehu tražio u alkoholu...
Dva mjeseca trijeznio se nisam,
Dok nisam pao u komu...
Probudio sam se tek nakon devet dana dubokog sna,
I prvo što sam izustio bilo je ime tvoje...
Vjeruj mi,da ona nije došla u moj život,
Do sad bih se mrtav u zemlji naležao...
Uspjela je koliko-toliko da povrati u moje srce želju za životom,
Bio sam živ-mrtav čovjek...''

Dugo sam ga gledala i plakala zajedno s njim...

''...Alene...O Alene...
Znaš koliko sam te voljela,
I koliko te još uvjek volim...
Kako si mogao i pomisliti da bih ja pripala drugom,
Još i sina da mu rodim...
A taj matori lažljivac...hmmm...
Ali ti si sada već oženjen čovjek,
Šta bi,sudbina je htjela da za oca imam kameni kip,
Kome tuđa osjećanja uopće nisu bitna...
Ovo mu nikada halaliti neću,
Bog da mu oprosti grijeh ovaj,
Ja nikada neću moći...
Idi,ljubavi...
Budi tamo gdje već odavno i pripadaš,
Tvoje mjesto nije više pokraj mene,
Sad je pored nje,koju si oženio...''

Poljubio me u čelo i brišući suze,polako nestao u tami dugog bolničkog hodnika vukući nogu za nogom...
Plakala sam,suzama klela tog gospodina od moga oca,i molila Boga da me uzme k sebi...
Odlučile smo da se vratimo u naš mali stančić i tamo započnemo nekako novi život...
Više me ništa nije vezalo za taj grad u kom sam odrasla,nisam više osjećala da u tom gradu ima nešto što pripada meni,zaista više mi ništa nije bilo bitno...
Nisam imala volje,a ni snage da nastavim dalje...Narednih sedam mjeseci provela sam u tami četiri zida moje male sobe...U glavi su mi neprestano odzvanjale njegove riječi tople i mile:''Emmilly...Moja Emmilly....'',a pred očima konstantno se oslikavao njegov lik i ona posljednja scena kada me poljubio u čelo i nestao...
Nakon punih sedam mjeseci ponovno sam izišla na ulicu...Primjetila sam da neki lik stalno hoda za mnom,pratio me u stopu i uporno se smješkao...Pred kraj moje duge šetnje sjela sam na Trg da zapalim cigaretu,kada mi je prišao i pozvao na kafu pokazujući prstom na obliznju poslastičarnicu...
U njegovim očima nadaleko se mogla vidjeti tuga,i iskreno rečeno nije ni bilo razloga da odbijem njegov poziv,tako da sam pristala...
Dugo smo pričali,malo se smijali,pa čak i pustili pokoju suzu...Pričala sam mu za Alena,i nekim čudom osjetila sam se mnogo lakše...Saznala sam da se zove Dinno,da inače živi u Austriji,ali da je tu stigao razmjenom studenata...
Upravo je završio studij Arhitekture i Građevinarstva,i tamo gdje živi ima vlastitu građevinsku firmu...
Ne mogu reći da mi nije bilo lijepo i prijatno u njegovom društvu...
Kako je vrijeme prolazilo postajali smo sve bliži...Nakon šestomjesečne veze Dinno mi je ponudio brak...
Znam je da volim Alena,i uprkos tomu želio je da se oženi mnome...
A i ja sam,znajući da sam Alena zauvijek izgubila,pristala da se udam za njega,ostavim sve i pođem s njim u Austriju i tamo osnujem dom i jednoga dana i porodicu...
Poslije samo petnaest dana vjenčali smo se i otišli za Austriju...
Nakon pet mjeseci braka s Dinnom ostala sam u drugom stanju,a kada nam je doktor rekao da su u pitanju dvojke,Dinno je sav presretan skakutao od sreće poput djeteta koje dobilo već dugo obećavani bicikl...
A i ja sam bila veoma srećna...
Čula sam da je Alen u međuvremenu dobio kćerku...
Bila sam srećna i zbog njega,ali osmjeh na Dinninom licu bio mi je draži od bilo čega na svijetu i s ponosom to kažem...Došlo je i vrijeme poroda,Dinno je bio mnogo više nervozniji nego ja...
Posle samo dva sata rodila sam prelijepog sinčića i još ljepšu ćerkicu...
Dinno je plakao od sreće,ostao je cijelu noć uz mene...Dječija soba već je odavno bila spremna,a on se ujutro pojavio svježe okupan,sa velikim buketom crvenih ruža na vratima sobe u kojoj sam ležala...
Na putu ka našoj kući pjevao je i gledao čas u mene a čas u dječicu...
Sinu smo dali ime ALLAN,a ćerki EMMILLY...
Po njegovoj želji...Još jednom mi je potvrdio činjenicu da brak s njim uopće nije bio greška,i da se nova ljubav rađa tamo gdje nikada nije bilo mjesta za nju...Prošlo je već godinu dana...
Nakon večere sjedili smo na terasi naše kuće,i držeći na krilima dva mala anđela posmatrali zvijezde...
Okrenuo se,uzeo dvije čaše,nasuo naše omiljeno bijelo vino i progovorio...:

''Pijmo za nas,za našu ljubav i sreću,
Za naš brak,za našu djecu...
Za ALLANA & EMMILLY... ''

Znam da ce prekasno biti,
kad mi pod kozu udjes
i zato molim te idi,
pre nego moje postane tudje,
ranjena hiljadu puta
u ljubav verujem malo
i sebe naj manje dajem
i kad mi je naj vise stalo
Ne bih prezivela,
da mi odes kad te zavolim,
u moru ljubavi,
ja ostrvo tuge nalazim,
ne bi prezivela da te nemam,
kad na tebe naviknem,
na mom ostrvu tuge,
ja nemam mesta za druge,
ostajem sama......
Polako gubim kontrolu,
vec si mi suvise blizu,
davno sam prosla tu skolu,
da budem tek jos jedna u nizu......

Da li ti se dlanovi znoje, srce ubrzano kuca, a glas ti zastaje u grlu?
- To nije Ljubav, to je Dopadanje.

     Ne mozes skinuti pogled, ili ruke sa njega?
- To nije Ljubav, to je Pozuda.

     Ponosna si na njega, i zelis svima da ga predstavis?
- To nije Ljubav, to je Sreca.

     Zelis ga, jer znas da je on tamo?
- To nije Ljubav, to je Usamljenost.

     Sa njim si, jer tako svi drugi hoce?
- To nije Ljubav, to je Lojalnost.

    Ostajes sa njim, jer znas da te voli, i ne zelis da ga povredis?
- To nije Ljubav, to je Sazaljenje.

   Sa njim si, jer te ljubi, i drzi te za ruku?
- To nije Ljubav, to je Nesigurnost.

   Da li si sa njim, jer jedan pogled na njega, i srce tvoje preskace?
- To nije Ljubav, to je Strast.

    Da li mu oprastas greske, jer se brines za njega?
- To nije Ljubav, to je Prijateljstvo.

   Da li mu govoris svakog dana da je jedini na kojeg mislis?
- To nije Ljubav, to je Laz.

   Da li bi se odrekla svojih najdrazih stvari samo za njega?
- To nije Ljubav, to je Velikodusnost.

   Da li te srce boli, i sve se u tebi lomi, kad je on tuzan?
- Da, to je Ljubav.

   Da li te privlace drugi, ali ipak ostajes sa njim, bez trunke pokajanja?
- Da, to je Ljubav.

   Da li prihvatas njegove greske samo zato jer su one deo njega?
- Da, to je Ljubav.

   Da li zaplaces zbog njegovog bola, mada ga on dobro podnosi, jer je jak?
- Da, to je Ljubav.

   Da li on oseca tvoje srce, i dira te duboko u dusu, tako da te boli jako?
- Da, to je Ljubav.

   Da li si sa njim zbog te slepe, neshvatljive mesavine bola, srece i uzivanja, koja te privlaci k njemu, i cvrsto te drzi?
- Da, to je Ljubav.

    Da li bi mu dala svoje srce, svoj zivot, svoju smrt?
- Da, to je Ljubav.

    Onda, zasto, zasto volimo kad je Ljubav tako bolna, i predstavlja takvo mucenje? Zasto u svojim zivotima svi tragamo za Ljubavlju? Za tom boli i agonijom? Tim mucenjem, koje nas ubija?

Zasto?

Zato sto je to LJUBAV.

Ti zivis gde zvezde tkaju sag od srebra
i nevinoscu sja
tvoje lice dok nedostizan kao sena
nastavljas svoj let

Negde sakriven tvoj je svet
moj svet si ti
vecnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene

Ref.
Jer ti si princeza nekog drugog sveta
tvoja rec stvara cuda, budi iskrena
uputi mi osmeh tek da znam
postojis, nisam sam, negde izvan planeta

Jos ne znam da l' si zvijezda ili zena
i samo jedan tren
da postojis ko ruzicasta morska pjena
na zalu stojim sam
galebova stope brise val, ali samo
vecnom ljubavlju dodirni me i ostani uz mene

Ref. 2x

I da,evo konacno i ja da se predstavim... Zovem se Anet! Prijatelji me ponekad zovu Anchy...Kao što ste već mogli da primetite,obožam sve što je vezano za lepotu,modu,ples...Treniram jazz-balet već 8 godina... I evo jedne moje slike...

I hate the way you talk to me,

and the way you cut your hair.

I hate the way you drive my car,

I hate it when you stare.

I hate your big dumb combat boots

and the way you read my mind.

I hate you so much it makes me sick,

it even makes me rhyme.

I hate the way you`re always right,

I hate it when you lie.

I hate it when you make me laugh,

even worse when you make me cry.

I hate it when you`re not around,

and the fact that you didn`t call.

But mostly I hate the way I don`t hate you,

not even close

not even a little bit

U malom gradu na obali Save, zavolese se ona i on.Nije to bila obicna ljubav vec iskrena sa puno straha da ih ne razdvoje i da ne izgube jedno drugo i to zbog ljudskog nesporazuma...Govorili su da nije on za nju i da ce joj upropastiti zivot.Njoj je bilo tesko kao nesrecnoj devojci, da sve na mestu zaboravi i to zbog obicne komsijske svadje i nesto manje razlike u godinama.Onoga dana kada je bilo najteze on je morao da ode.Otisao je da trazi srecu.Obecao joj je na rastanku punih suza da ce joj stalno pisati i da ce je zauvek voleti i ona ga je cekala...
PRVO pismo stiglo je nakon 2 dana.Beskrajno je pisalo da tuguje i misli o njoj...

DRUGO pismo je stiglo nakon dva meseca i bilo je puno tuge i bola...

TRECE pismo dobila je nakon 3 mesece, pisalo je da i dalje pati i da se polako privikava na novi zivot bez nje...

CETVRTO pismo stiglo je nakon 6 meseci i pisalo je da je u novoj sredini i da ima dobro razpolozenje...

PETO pismo stiglo je posle godinu dana, u njemu je pisalo o novim poznanstvima i drugarstvima

SESTO pismo
stiglo je posle godinu i mesec dana, u njemu je pisalo da je zaboravlja i da je voli kao dobru staru drugaricu...

SEDMO pismo dobila je nakon godinu i 5 meseci, u njemu je pisalo kako je nasao novu devojku i da je vodi na pice...

OSMO pismo stiglo je posle 2 godine pisalo je da je zavoleo drugu devojku i da misli ozbiljnu vezu.

DEVETO pismo stiglo je posle 2 godine i 9 meeseci, odusevljeno je pisalo o zenidbi nadajuci se da je ona srecna sa drugim

DESETO, poslednje pismo stiglo je posle 3 godine u njemu je pisalo:
"Oprosti sto sam se ubio posle 2 dana nakon naseg rastanka, a pisma su pisali moji drugovi da bi me lakse prebolela..."

Tvoje oci mi govore ko si ti
tako si njezna a to ja sad osjecam
dok te gledam znam postojim i ja
ti si sad moj san
noc mi dodje kao suncan dan.

Da li si stvarno tako blizu kazi mi
tvoje mi lice sa ove slike govori
dok te gledam znam postojim i ja
ti si sad moj san
noc mi dodje kao suncan dan.

Ref.
Balerinaa... balerina
noci su duge a ja sam sâm,
balerina samo slika ja i moj san
samo san...

Da li si stvarno tako blizu kazi mi
tvoje mi lice sa ove slike govori
dok te gledam znam postojim i ja
ti si sad moj san
noc mi dodje kao suncan dan.

Jedan veeeeliki pozdrav svima! Evo i ja napravih svoj blog... Čula sam već od mnogih mojih prijatelja kako imaju svoj blog,i mnogo mi se dopala ideja. Rekoh-Zašto ne bih i ja probala?   I tako sam danas pre podne počela sa uređivanjem svog prvog bloga.... Nadam se da će vam se svideti